Loading...

lunar-orbiter

(Lunar Orbiter - zasluga NASA-e)

Uprkos šest misija u kojima su astronauti SAD-a sletjeli na Mjesec u periodu od 1969. do 1972. godine, Mjesec je i dalje ostao zagonetka za naučnike u mnogo čemu. Rješenje ove zagonetke ističe nam nepoznatu stranu nama poznatog Mjeseca.

rosetta-kamen
Rosetta kamen o Mjesecu.

Proučavajući "Rosetta Kamen", Dr. Robert Jastrow, prvi predsjednik komiteta NASA-e za istraživanje Mjeseca, se nadao da će proučavanjem sastava Mjeseca moći da riješi misteriju kako su kreirane planete i solarni sistem.

Ipak, nakon šest letova na Mjesec, pisac naučnik Earl Ubell je objavio, "... Rosetta Kamen mjeseca ostaje misterija. Mjesec je daleko složeniji nego bilo ko očekuje; ne radi se samo o loptici bilijara koja je zaleđena u prostoru i vremenu, kao što večina naučnika vjeruje. Nekoliko glavnih pitanja je dobilo odgovor, ali Apollo kamenje i zapisi su započeli nove misterije, nekoliko njih koje vam oduzimaju dah."

Među misterijama koje "oduzimaju dah" ili anomalijama kako ih naučnici vole da nazivaju nalazi se i činjenica da je Mjesec daleko stariji nego što se mislilo, Možda još mnogo stariji i od Zemlje i Sunca. Izučavajući tragove kosmičkog zračenja koji su zakopani u Mjesečevom kamenju, naučnici su ih datirali kao nekoliko milijardi godina stare. Neke su datirali kao 4,5 milijardi godina stare, mnogo starije od Zemlje, gotovo stare kao i sami solarni sistem.

Mjesec ima barem tri zasebna sloja omotača. Nasuprot činjenici da teški objekti tonu, teže kamenje je pronađeno na površini. A postoji i veliki nerazmjer u raspodjeli minerala. Ubell postavlja pitanje, "Ukoliko su Mjesec i Zemlja kreirani u isto vrijeme, na maloj udaljenosti jednog od drugog , zašto onda jedno tijelo ima svo željezo [Zemlja] a drugo [Mjesec] ne baš toliko? Razlika nam sugeriše da su Zemlja i Mjesec nastali na različitim mjestima, što dovodi do pitanja i nemogućnosti astrofizičara da objasne kako je Mjesec postao satelit Zemlje."

Mjesec se čini poprilično suhim i kako se čini nikad nije imao značajnije zalihe vode. Mnoge mjesečeve stijene, bez obzira gdje su pronađene, sadržavale su slobodnu vodu i čak molekule vode unutar samih minerala. Apollo 16 astronauti su pronašli i kamenje koje je imalo komadiće koroziranog čelika. Obzirom da oksidacija zahtjeva kisik i slobodni hidrogen, ovo koroziranje ukazuje na to da mora biti vode negdje na Mjesecu.

Šta više, uređaji koji su ostali iza Apollo misija poslali su signal na Zemlju 7. Marta, 1971. godine, sugerišući da je površinom prošao "vjetar" koji je sadržavao vodu [vlagu]. Obzirom da sva voda na Mjesecu na kojem nema zraka isparava i ponaša se kao vjetar na Zemlji, pitanje je odakle je ova voda došla? Erupcija oblaka kondenzacije je trajala 14 sati i pokriven je bio prostor od 160 kvadratnih kilometara, što je navelo fizičare Dr. John Freemana i Dr. H. Ken Hillsa sa Rice Univerziteta da proglase događaj kao "jedno od najuzbudljivih otkrića do tada", događaj je ukazivao na prisustvo vode na Mjesecu. Dva fizičara su tvrdila da je vodena para došla iz dubine Mjeseca, navodno se oslobađajući tokom podrhtavanja [mjesecotresa].

Zvanična NASA je ponudila više zemaljsko i po svemu upitno objašnjenje. Špekulirali su da su spremnici koji su ostali iza slijetanja Apollo-a sadržavali između 30 i 45 kg vode i da su ispucali, oslobađajući svoj sadržaj. Freeman i Hills nisu prihvatili ovo objašnjenje, ističući da su dva spremnika - iz Apollo 12 i 14 misije - bili na udaljenosti od 180 km, a ipak je vodena para otkrivena sa istim protokom na obja mjesta iako su instrumenti bili okrenuti u različitim smjerovima. Skeptici su odmah započeli i sa preispitivanjem mogućnosti da dva odvojena spremnika ispucaju u isto vrijeme i da tako male količine vode uspiju da proizvedu oko 160 kvadratnih kilometara pare.

Kamenje sa mjeseca je bilo magnetizirano, iako ne toliko da bi moglo da podigne spajalicu za papir, ali ipak je bilo magnetisano. Međutim, Mjesec nema magnetno polje. S'toga odakle je magnetisanje stiglo?

Postojanje velikih površina glatkih i stvrdnutih istopljenih stijena, takođe je predstavljalo misteriju. Ove površine upućuju na to da je lava izlazila na površinu nekada davno. Potvrđeno je sada da su neki od kratera Mjeseca nastali prirodno. A ipak nema dokaza koji dokazuju da je Mjesec ikad bio toliko vruć da je proizvodio vulkanske erupcije. Još jedna zagonetka je to da gotovo sve - četiri petine - tih površina se nalazi na istočnoj hemisferi Mjeseca. Jedan dio površine se nalazi na tamnoj strani Mjeseca. A ipak tamna strana ima daleko više kratera i planinskih područja.

U odnosu na ostatak Mjeseca, te površine nemaju gotovo nikako kratera što sugeriše da su krateri bili prekriveni lavom. Misteriju još više produbljuju velike, guste kružne mase koje se nalaze 30-65 km ispod središta takve glatke i stvrdnute površine. Ove guste mase su otkrivene zbog distorcije orbite letjelice kada je letjela u blizini istih. Neki od naučnika su uvjereni da se radi o teškim metalnim meteorima koji su zbog udara zakopani unutar Mjeseca dok je Mjesec još bio mekana masa. Ali ova teorija je neodrživa je meteori padaju sa tako velikom brzinom, da isparavaju pri samom udaru.

Još jedno više zemaljsko objašnjenje za ovako guste mase  jeste da se radi o pećinama koje su ispunjene lavom, ali skeptici su uvjereni da nema dovoljno lave da bi se to desilo. Kako se čini radi se o velikim objektima u obliku diska koji su napravljeni vještački. Mala je vjerovatnoća da se veliki kružni diskovi koji se nalaze ispod centra glatkih površina kreiraju slučajem.

Tokom perioda od 1969. do 1977. godine seizmograf sa Apollo misije je registrovao oko 3000 "mjesecotresa" svake godine tokom njegovog rada. Većina vibracija je bila mala i dešavala se zbog udara meteora. Ali mnogi drugi udari su otkriveni duboko unutar Mjeseca. Ovo pucketanje [naprezanje] u dubini Mjeseca se predpostavlja da nastaje zbog gravitacionog privlačenja naše planete jer se većina mjesecotresa dešava kada je Mjesec najbliži Zemlji.

Događaj iz 1958. godine unutar kratera Alphonsus, potresao je i samu ideju da se radi samo o unutrašnjim potresima zbog naprezanja stijena. U Novembru te godine, Ruski astronom Nikolay A. Kozyrev sa Crimean Astrofizičke Obzervatorije je zapanjio cijelu naučnu javnost kada je uslikao prvu ikada zabilježenu erupciju gasa na Mjesecu. Kozyrev je ovo objasnio preko flueroscentnih gasova. Otkrio je i crveni odsjaj, što ukazuje na prisustvo karbona, koji se kako se "čini kretao i nestao je u roku od jednog sata."

Neki naučnici nisu prihvatili Kozyreva otkrića dok astronomi sa Lowell Obzervatorije nisu vidjeli crveni odsjaj na vrhovima grebena, na prostoru Aristarchus regije 1963. godine. Dan poslije, potvrda o obojenoj svjetlosti na Mjesecu koja je trajala više od jednog sata je objavljena od strane dvije zasebne obzervatorije.

Nešto se dešavalo na vulkanski neaktivnom Mjesecu. I šta god da je to bilo, desilo se na isti način i u isto vrijeme. Dok se Mjesec približava Zemlji, seizmički signali sa različitih stanica na površini mjeseca otkrivaju identične vibracije. Teško je prihvatiti ove kretnje kao prirodne fenomene.

Postoje i dokazi da bi Mjesec mogao da bude šupalj. Istraživanja Mjesečevog kamenja ukazuju da je unutrašnjost Mjeseca drugačija od Zemljine jezgre, sugerišući da se radi o maloj, ili čak nepostojećoj jezgri. Još 1962. godine, naučnik NASA-e Dr. MacDonald je izjavio, "Ukoliko uvrstimo astronomske podatke, pronači ćemo da da je unutrašnjost manje gusta nego vanjski dijelovi. Uistinu, čini se kao da je Mjesec prije šupalj nego da se radi o homogenoj sferi."

Astronaut Apollo 14 misije Dr. Edgar Mitchell, dok je govorio o mogućnosti šupljeg mjeseca, svejedno je priznao da obzirom da su teški materijali na površini, vrlo je moguće da se velike pećine nalaze unutar Mjeseca. Dr. Sean C. Solomon sa MIT-a je napisao: "Eksperimenti Lunarnog Orbitera su uveliko unaprijedili naše spoznaje o gravitacionom polju Mjeseca ... ukazujući na zastrašujuću mogućnost da bi Mjesec mogao da bude šupalj."

Zašto zastrašujuću? Značaj je iznio astronom Carl Sagan još 1966. godine u svom djelu o Inteligentnom Životu u Svemiru, "Prirodni satelit ne može biti šupalj objekat." Najveći dokaz da bi Mjesec mogao da bude šupalj je stigao 20. Novembra, 1969. godine, kada je posada Apollo 12 misije, nakon povratka na komandni modul, vratila lunarni modul nakon uzlijetanja ponovo natrag na Mjesec, što je prilikom udara u Mjesec stvorilo vještački mjesecopotres. Lunarni modul je pao negdje oko 65 km od mjesta za slijetanje Apollo 12 misije, odakle je visoko-osjetljiva oprema otkrila nešto što je bilo neočekivano i začuđujuće, Mjesec je rezonirao kao zvono više od sat vremena.

Vibracionom valu je trebalo oko 8 minuta da dođe do vrhunca, a zatim se smanjio po intenzitetu. Na konferenciji za novinare tog dana, jedan od direktora seizmičkog eksperimenta, Maurice Ewing, je rekao novinarima da naučnici nisu mogli da objasne zvonjavu. "A što se tiče značenja toga, radije ne bih sada o tome govorio. Ali je bilo isto kao da je neko udario jednom u zvono, kao npr. u crkveno zvono i onda otkrio da rezoniranje potraje još 30-ak minuta."

Poslije je otkriveno da su slabe vibracije trajale na Mjesecu i više od jedog sata. Fenomen je ponovljen kada je Apollo 13, treće stepeni modul poslao da se sudari sa Mjesecom, udar je bio jačine kao da je neko aktivirao 11 tona TNT-a. NASA je izjavila, ovaj puta Mjesec je "reagovao kao gong." Iako je seizmička oprema bila udaljena oko 170 km od mjesta udara, zapisi pokazuju da je rezoniranje trajalo oko tri sata i 20 minuta i otišlo ja na dubinu od 35 do 40 km.

Studije sudara koje su ljudi napravili kasnije su ukazale na slične rezultate. Nakon jednog udara Mjesec bi rezonirao oko četiri sata. Ova zvonjava se slagala sa problemom gustoće što ukazuje na mogućnost šupljeg Mjeseca. Naučnici su se nadali da zabilježe udar meteora koji bi bio dovoljno velik da talasi dođu do samoga jezgra Mjeseca i nazad. To se desilo 13. Maja, 1972. godine, kada je veliki meteor pogodio Mjesec sa jačinom od 200 tona TNT-a. Nakon što su talasi došli do unutrašnjosti Mjeseca, naučnici su ostali zapanjeni da se nijedan talas nije vratio, što je ukazivalo na to da postoji nešto neobično u samoj jezgri Mjeseca, ili nedostatak nečega.

Dr. Farouk El Baz je izjavio, "Postoji mnogo neotkrivenih pećina za koje se predpostavlja da postoje ispod površine Mjeseca. Nekoliko eksperimenata je izvršeno na Mjesecu da bi se utvrdilo da li uistinu postoje takve pećine." Rezultati ovih eksperimenata nikada nisu objavljeni javnosti.

Čini se da Mjesec ima čvrst, težak vanjski omotač i laganu ili nepostojeću unutrašnjost. Omotač Mjeseca sadrži čvrste minerale kao što je titanijum, koji se koristi na Zemlji za konstruisanje letjelica i svemirskih vozila.

Mnogi ljudi se još uvijek prisječaju da tokom gledanja astronauta na TV-eu i pokušaja bušenja kore na Mjesecu, specijalno dizajnirane bušilice su mogle da izbuše samo nekoliko centimetara. Zagonetka tvrde površine Mjeseca se može povezati sa otkrićem nečega što može da bude obrađeni metal.

Eksperte je iznenadilo kada su otkrili da mjesečevo kamenje sadrži mesing i amfibol zajedno sa gotovo-čistim titanijumom. Uran 236 i Neptunijum 237 - elementi koji nisu prije nađeni u prirodi - otkriveni su u mjesečevom kamenju, navodi su Argone Nacionalne Laboratorije. Tokom pokušaja da objasne prisutnost ovih materijala, naučnici su još više ostali zbunjeni kada su otkrili ne-hrđajuće čestice željeza u uzorcima tla iz područja Sea of Crisis. 1976. godine, AP je izvjestio da su Sovjeti objavili otkriće željeznih čestica koje "ne-koroziraju" u uzorcima koje su donijeli sa Mjeseca 1970. godine. Željezo koje su donijeli nekorozira i nije pronađeno u prirodi i daleko je ispred zemaljske tehnologije. Bez svake sumnje najveće pitanje oko našeg Mjeseca se odnosi na to kako je uopšte se Mjesec našao tamo? Prije Apollo misija, jedna od ozbiljnih teorija je bila o porijeklu Mjeseca, koja je govorila da se Mjesec otrgnuo od Zemlje prije mnogo eona. Iako niko ne može sa sigurnosću reći odakle je potekao, mnogi su spekulisali o nedostatku materijala koji bi objasnio velike praznine na Zemlji, koje formiraju Tihi Okean. Međutim, ovakve teorije su napuštene kada se otkrilo da postoji mala sličnost između sastava Zemlje i Mjeseca.

Najnovija teorija govori o nastanku Mjeseca od dijelova u svemiru koji su ostali iza stvaranja Zemlje. Ova tvrdnja se dokazala kao neodrživa zbog trenutne teorije gravitacije, koja nam govori jedan veliki objekat ima tendenciju da prikupi sve slobodne materijale, ne ostavljajući ništa za kreiranje drugog velikog tijela. Sada je prihvaćenija teorija da je Mjesec nastao negdje drugo i da je zatim ušao u gravitaciono polje Zemlje nekada davno.

Teorije se razlikuju - jedna govori o Mjesecu koji je nekada bio planet pa se sudario sa Zemljom i tako stvorio ostatke koji su na kraju formirali Mjesec, dok druga navodi da je Mjesec lutao kroz naš solarni sistem a zatim je uhvaćen od strane gravitacije Zemlje. Nijedna od ovih teorija nije uvjerljiva jer nedostaju dokazi da potvrde da ni Mjesec ni Zemlja nemaju fizičke tragove o takvom bliskom susretu u prošlosti. Nema ostataka u svemiru koji bi sugerisali na sudar a kako se čini ni Zemlja a ni Mjesec nisu nastali tokom istog vremenskog perioda.

A što se tiče teorije o "hvatanju", čak ni naučnik Isaac Asimov, dobro poznati pisac fantastike, je napisao, "Suviše je veliki da bi bio uhvaćen od strane Zemlje. Takvo hvatanje ne bi proizvelo efekat na Mjesec da posjeduje gotovo kružnu orbitu oko Zemlje, što isključuje slučajnu vjerodostojnost."

Asimov je bio u pravu kada je u obzir uzeo orbitu Mjeseca - ne da se radi samo o gotovo perfektnoj kružnici, nego je i stacionaran, jedna strana je uvijek okrenuta prema Zemlji sa malom promjenom. Koliko mi znamo, to je jedini prirodni satelit koji posjeduje takvu orbitu.

Ovakva kružna orbita je naročito čudna kada se u obzir uzme centar mase Mjeseca koji se nalazi oko 2 km bliže Zemlji nego geometrijski centar. Sama ova činjenica bi trebala da uzrokuje nestabilnu, klimavu orbitu, kao što ima svaka lopta kada joj centar mase pomjerite, neće se kretati u pravoj liniji. Šta više, gotovo svi drugi sateliti u našem solarnom sistemu se kreću u ravni oko ekvatora svog planeta. Mjesec i ne baš, njegova orbita leži bliže zemljinoj orbiti oko Sunca ili je ukrivljena prema Zemlji više od pet stepeni. Dodajte ovome i činjenicu da ispupčenje Mjeseca - se nalazi na strani koja je okrenuta od Zemlje - što negira činjenicu da je to rezultat gravitacionog privlačenja Zemlje.

Čini se nemogućim da takva razlika može prirodno da dođe u takvu preciznu i kružnu orbitu. To je fascinantna zagonetka kao što je napisao William Roy Shelton pisac i naučnik, "Važno je da zapamtimo da je nešto moralo da postavi Mjesec u ili u blizinu trenutne kružne putanje oko Zemlje. Baš kao što Apollo letjelice kruže oko Zemlje svakih 90 minuta na visini od 160 km, krečući se brzinom od 29 000 km/h da bi ostali u orbiti, s'toga nešto je moralo da dadne Mjesecu tačnu brzinu potrebnu za njegovu težinu i udaljenost ... vrlo je mala vjerovatnoća kada se razmisli o porijeklu Mjeseca da bi objekat mogao tek tako da posjeduje tačnu kombinaciju faktora koji su neophodni da bi ostao u orbiti. 'Nešto' je moralo da postavi Mjesec na ti tu udaljenost, na taj smijer i tu brzinu. Pitanje je: Šta je bilo to 'nešto'?"

Ukoliko posmatramo stacionarnu orbitu Mjeseca kao puku slučajnost, onda je samo slučajnost  i da je Mjesec na tačno pravoj udaljenosti od Zemlje da bi prekrio Sunce u potpusnosti tokom zamračenja? Iako je promjer Mjeseca negdje oko 3 500 km, nasuprot od Sunčevog koje ima promjer od 1 390 500 km, u svakom slučaju nalazi se tačno na odgovorajućoj poziciji da bi blokirao sve osim korone Sunca kada se nađe između Sunca i Zemlje. Asimov objašnjava: "Ne postoji astronomski razlog zašto bi Mjesec i Sunce se potpuno poklopili. Nevjerovatna je slučajnost da je samo Zemlja blagoslovljena na ovaj način."

Da li je to samo puka slučajnost? Kako neko može da objasni ovu i mnoge druge misterije vezane za Mjesec?

U Julu mjesecu, 1970. godine, Ruski naučnici, Mikhail Vasin i Alexander Scherbakov, objavili su članak u Sovjetskom žurnalu Sputnik pod naslovom "Da li je Mjesec Kreacija Vanzemaljske Inteligencije?" Govorili su o teoriji da Mjesec nije potpuno prirodni svijet, nego planetoid kojeg su šupljim napravila eonima prije intelignetna bića koja posjeduju tehnologiju daleko napredniju od naše dok se još nalazio se u udaljenom svemiru. Velike mašine su korištene da bi se otopio kamen i da bi se formirali veliki otvori unutar Mjeseca, izbacujući istopljeni otpad nazad na površinu. Zaštićeni sa unutrašnjim omotačem plus uz rekonstruisani vanjski omotač od metalnog kamenog otpada, ova velika letjelica je usmjerena kroz kosmos i napokon je parkirana u orbitu oko Zemlje.

U svom članku Vasin i Shcherbakov su napisali, "Odbacujući tradicionalne putanje 'zdravog razuma', ušli smo u nešto što se na prvi pogled čini kao neobuzdana i neodgovorna fantazija. Ali sve što više proučavamo podatke koje su sakupili ljudi o Mjesecu, sve više smo uvjereni da ne postoji ni jedna činjenica da bi oborila našu tvrdnju. Ne samo to, nego sve stvari koje se smatraju zagonetkama o Mjesecu se mogu objasniti preko ove nove tvrdnje."

Koliko god uvredljiva teorija o svemirskom brodu može da se čini na prvi pogled, razmislite o tome koliko ovakav model objašnjava sve misterije vezane za Mjesec. Nudi objašnjenje zašto je Mjesec mnogo stariji od Zemlje, pa možda čak i od samoga solarnog sistema i zašto postoje tri zasebna sloja u Mjesecu, sa najtvrđim materijalima na površini, baš kao što bi neko očekivao od 'trupa' svemirske letjelice. Objašnjava i to zašto nema tragova vode na površini Mjeseca, a ipak postoje dokazi da se nalazi u unutrašnjosti. Ova teorija može pojasniti i čudna glatka područja i guste dijelove, možda su to ostaci mašinerije koja se koristila da se izbuši Mjesec. Ideja vještačkog satelita bi mogla da objasni čudne, ritmičke "mjesecotrese" kao što vještačke građevine reaguju na naprezanja zbog privlačenja Zemlje. A vještačka oprema koja se nalazi ispod površine Mjeseca može biti izvor oblaka gasa koji su uočeni.

Inteligentna "preobrazba" Mjeseca bi mogla da ponudi rješenje između tvrdnji naučnika "vručeg mjeseca" i "hladnog mjeseca" - i jedni i drugi su u pravu! Mjesec je bio hladni svijet u početku, koji je prepravljen u svemirsku letjelicu na osnovu vještačkog zagrijavanja i izbacivanja velike količine iz njegove unutrašnjosti. Ova teorija takođe može objasniti i proturječnosti oko pitanja šupljeg Mjeseca. Ukoliko je Mjesec bio čvrsti svijet koji je vještački izbušen, bilo bi dokaza o obje faze - a to je tačno ono što znamo trenutno o Mjesecu.

Vještački izbušen Mjesec bi odgovorio na pitanje zašto vibrira kao zvono satima nakon udara, kao i zašto su u uzorcima pronađeni tragovi vatrostalnih metala kao što su titanium, krom i circonium; "ne-hrđajuće" željezo; Uran 238 i Neptunijum 237.

Zapravo, teorija o letjelici mjesecu je najbliža istini od bilo koje druge teorije kada se radi o porijeklu i nevjerovatnoj orbiti Mjeseca.

Ali mi ne bi trebali da razmatramo ovu tvrdnju. Logika moderne nauke kada se radi o porijeklu Mjeseca glasi ovako: Znamo da vanzemaljci ne postoje, ali znamo da Mjesec postoji i da se Mjesec spominje kroz historiju. Mi ljudi ga nismo napravili niti smo ga postavili u Zemljinu orbitu, s'toga mora da se radi o vanzemaljcima. Ali obzirom da mi znamo da oni ne postoje, jednostavno ćemo to nazvati anomalijom i ništa više o tome nečemo javno govoriti.