Loading...

strogopovjerljivo.com-vz-vhu5Negdje krajem drugog svjetskog rata, naučnik Viktor Schauberger je radio na tajnom projektu. Jahannes Kepler, čije je ideje Schauberger slijedio, imao je znanje tajnih učenja od Pitagore koja su bila usvojena i čuvana kao stroga tajna. Radilo se o znanju koje je vezano za imploziju (u ovom slučaju upotreba potencijala unutrašnjeg svijeta u vanjskom svijetu). Hitler je znao – kao što su znali i pripadnici Thule i Vril društva – da je božanski princip uvijek najbolji. Međutim tehnologija koja je bazirana na principu eksplozije i koja je destruktivna se direktno suprostavlja božanskom principu. Stoga su željeli da pronađu tehnologiju koja se bazira na imploziji.

Schaubergova teorija oscilacija (princip intoniranog niza, „monochord“) se bazirala na znanju o imploziji. Da pojednostavimo: Implozija umjesto Eksplozije! Slijedeći energetske putanje „monochord-a“ i implozivne tehnologije u stanju ste da zadrete u područje antimaterije i samim tim da uspijete da poništite djelovanje gravitacije.

Repulsine A & B Viktora Schaubergera (1940-1945)

Viktor Schauberger, Austrijski šumar koji je posmatrao efekte djelovanja prirode – naročito vode, upoznao je Adolfa Hitlera u privatnom svojstvu 1934. godine i imao je priliku da s njim razgovara o osnovnim principima agrikulture, šumarstva i inžinjerstva vezanog za vodu. Dok je Hitler bio impresioniran njegovim radikalnim idejama o upotrebi vode i njene snage na jedan novi i dinamičan način, bio je isto tako i razočaran manjkom volje Schaubergera da sudjeluje u radu Trećeg Rajha. Unatoč svemu i nažalost po Schaubergera ovo je značilo da kada Austrija bude aneksirana 1938. godine i kada rat započne 1939. godine, SS (Schutzstaffel) će najvjerovatnije krenuti u potragu za njim i njegovim idejama na kojima su bazirani neki njegovi patenti kao što je patent zračnih turbina ili patent za proces podizanja tečnosti i gasova iz 1935 kao i patent zasnovan na principu toplo-hladno na čijem djelovanju je napravljena mašina koju je napravio Siemens 1937. godine ali koja je bila uništena prilikom ne odobrenog testa.

Već 1940. godine, Schauberger počinje rad na diskoidnom Repulsin(e) motoru u Beču uz pomoć Kertl kompanije. Svoju ideju je patentirao 4. Marta, 1940. godine u Austriji kao patent 146,141. Ali ubrzo nakon toga Bečka asocijacija inžinjera ga prijavljuje SS-u koji Schaubergera šalje u mentalnu ustanovu u Mauer-Ohling-u. Schauberger je zatim bio primoran da radi sa Messerschmittom na sistemu hlađenja zasnovanom na vrtlogu tečnosti (liquid vortex cooling) i aplikaciji vode na motorima letjelica. U ovo vrijeme Heinkel dobija izvještaj na ranom Repulsin A. U Mauthausen, pod naredbom Heinricha Himmlera osobno, Schauberger je morao da izvede istraživanje i razvoj da bi pripomogao rat Trećeg Rajha. Dobio je negdje oko 20-30 zatvorenika inžinjera da nastavi sa svojim istraživanjem u nešto što je nosilo naziv viša atomska energija. Za ovo Schauberger dobija posebne pogodnosti od SS-a kako za sebe tako i za kolege inžinjere.

Konstrukcija i perfekcija Repulsin A modela diskoidnog motora je nastavljena sve do jednog ranog modela testa koji je završio katastrofalno. Model je bio 2.4 metra u promjeru sa malim izuzetno brzim električnim motorima. Na samom početku Repulsin A je stavljen u pokret nasilno i podignut je vertikalno, brzo udarajući u plafon laboratorije, razbijajući se u dijelove. SS nije bio zadovoljan i zaprijetio je Schaubergeru njegovim životom, sumnjajući na namjernu sabotažu. Zamjenski modeli su napravljeni, i to već 1943 uz unaprijeđen dizajn, Repulsin B model je bio napravljen tako da je cilj razvoja ovog motora bila čudna SS podmornica koju je Schauberger nazvao Forelle (pastrmka) zbog njene konfiguracije koja je nalikovala ribi sa otvorenim ustima.

Repulsin modeli su radili na sledeći način:

Kada se pokrene glavni električni motor, „coanda“ efekt počinje stvarati diferencijalni aerodinamični pritisak između vanjske i unutrašnje površine osnove trupa. Pri većoj brzini, prostorija vrtloga postaje tip visoko elektrostatičnog generatora zbog čestica zraka u velikoj brzini kretanja, te djeluje kao prenosnik električne energije. Repulsine A započinje čak i da sija zbog jakog efekta ionizacije zraka. Sada imamo „začine“ potrebne za kontinuiran i jak Eter protok uz glavnu osu od vrha do dna letjelice. Radijalni pritisak zraka potreban za podizanje 1 kg sa „Coanda“ efektom je približno 1,4 kg/cm2.

U Repulsin B turbina vrtloga je unaprijeđena za uvečanje implozivnog efekta i samim time sile potrebne za podizanje. U Repulsin B gornja membrana je fiksirana a donja se rotira velikom brzinom. Na vanjskim ivicama su postavljeni posebno oblikovani noževi bumerang oblika. Bilo je 120 noževa koji su po 3 stepena razmaka postavljeni uz duž ivice. Poboljšana vrtlog turbina značajno uvećava efekt implozije u komori vrtloga. Ovo doprinosi činjenici da je bilo moguće stvoriti jači potisak nego što bi to mogla centrifugalna turbina korištena u Repulsin A. Zbog usisavanja rotora oblika zavrtnja ( koji se okretao sa vanjske strane ka unutrašnjoj kao cikloid, krivulje spiralne površine) kao što djeluju sile nastale uz tornado, ciklon ili tajfun uz efekat ili usisavanja ili implozije.

Rad na Repulsin B se nastavlja i u 1944. godini na Tehničkom fakultetu inžinjerstva u Rosenhugelu u Beču. Schaubergera puštaju da se vrati u Leonstein, Austria, te iste godine. Izgledalo je kao da je SS odustao od ideje da primjene Schaubergerov motor na podmornicu čije bi prednosti značajno poboljšale njihov rad na tajnom Flugkreisel (žiro-let) koji je preuzet od Rudolfa Schrievera 1941. godine. Do 1943. godine mašina je letjela ali se dokazala kao nestabilna. Vođa SS-a Dr. Richar Miete koji je predložio nekoliko Flugkreisel mašina sa različitim načinima pogona, od kojih se većina zasnivala na raketnom pogonu, dok nisu shvatili da je Schaurberger napravio tip turbine koji će stvoriti tok zraka prema gore okrečući se oko ose tako snažan da bi trenutna sila uzgona ubrzavala mašinu sve više i više prema gore silom jačine od 10 000 ks samo korišteći zrak. Turbina je zatim stavljena kao prioritet za razvoj mašina upravljanih ljudima od strane SS-a. Špekulira se da je konačni dizajn Miethaela napravljen u Breslau a koji je letio 1944. godine bio samo uvečana letjelica sa ljudskom posadom bazirana na Repulsin tipu letjelice.

U međuvremenu Amarikanci i Rusi su konfiskovali diskoidne motore koji si preostali na kraju rata. Dok je AVRO, letjelica dizajnirana u Kanadi, Kanađani su željeli da bude bazirana na doskoidnom obliku Schaubergera, na čijem čelu razvoja je bio Dr. Richard Miethe, Shcauberger odbija ponudu za rad i ostatak svog života posvećuje mirnodobskim potrebama njegove vrtložne tehnologije tako što je radio na brojnim civilnim projektima koji su uključivali generatore, kako zračne tako i vodene sisteme prečišćavanja. Kasne 1950. godine Schauberger posjećuje SAD-e i dobija ponude za rad na vojnim disk dizajnima. Pritisak se povećavao na Schaurberga zbog toga što su originalni Repulsin motori pali u ruke Rusa, a SAD-e počinje da sumnja da bi se ovaj dizajn mogao da pojavi kao letjelica na nuklearni pogon iznad SAD-a. Schauberger odbija da učestvuje u bilo kakvom radu, te zato biva primoran da prepiše svoje dizajne snažnom konzorciju SAD-a. Vraća se u Austriju i umire poslije 5 mjeseci nakon što su ga opljačkali do „gole kože“. Tragična smrt čovjeka kojeg su svi zvali Vodeni Čarobnjak. Pohvale za: Rob Arndt, v-2005/01/03.

Uvod – Letjelice Trećeg Rajha u obliku diska

strogopovjerljivo.com-vril25Vjerovatno najmanje shvaćena i problematična od svih je ovo-zamljska tehnologija bazirana na obliku diska koja je došla iz srca Njemačkog programa koji je započeo NSDAP (Nazi Party) iz 1920. godine, 13 godina prije nego Hitler dolazi na vlast kao vođa Trećeg Rajha.

Da bi u potpunosti shvatili dubinu i obim ovih programa, moramo biti svjesni činjenice da sve na čemu se zasnivao NSDAP je bilo bazirano na okultnim Thule (1917) i Vril (1919) društvima (Gesellshafts) . Ali i drugim okultnim grupama kao što su DHvSS (Ljudi Crnog Kamena) koje vuku korijene od početka 20-og stolječa od starog Njemačkog Reda poznatog kao Teutonci (Order of Teutons).

Kao takav prvi projekat u Njemačkoj izveden 1922. godine nije čak ni bio letjelica nego među-dimenziona mašina u obliku diska koju su napravila Thule-Vril društva.

Kada Adolf Hitler (član Thule društva zajedno sa Goeringom, Himmlerom i drugim glavnim nacističkim predstavnicima) postaje kancelar Njemačke 1933. godine, 11 godina okultne metafizičke nauke Thule-Vril društva postaju ojačana od strane države u ime razvoja programa letjelica u obliku diska. Počinjući od RFZ (RundFlugZeug), ili „Obla Letjelica“ serije diskova koji su koristili levitaciju otkrivenu od strane W.O. Schumanna sa Tehničkog Univerziteta iz Minhena.

Prvi RFZ diskovi su izgrađeni već 1934. godine koji su bili uvod u velike programe u narednih 5 godina koji za cilj imaju izgradnju visoko naprednih letjelica u obliku diska koje je nadgledao Himmlerov SS, tačnije tehnološka grana SS-a, jedinica koja je imala naziv Jedinica E-IV (Entwicklungsstelle 4) koja je napravljena da otkrije razne alternativne izvore energije. Zadatak koji je bio dodijeljen ovoj jedinici je razvoj i Haunebu i Vril letjelica u obliku diska koje su koristile prvi na svijetu elektro-magnetno-gravitacioni pogon: Vril i Thule Triebwerks. Ovi pogoni su se zasnivali na Hans Colerovom pretvaraču slobodne energije u sprezi sa Van De Graafbandovim generatorom i Marconijevim dinamičkim vrtlogom (veliki sferni rezervoar merkura) koji je stvarao jako rotirajuće elektromagnetno polje koje je uticalo na gravitaciju.

strogopovjerljivo.com-efu2Mnogi se pitaju zašto 1939. godine kada započinje rat Njemačka ne koristi ove napredne i jedinstvene mašine u zračnim borbama? Jednostavna istina leži u činjenici da ove mašine uprkos njihovoj superiornosti u svemu nad konvencionalnim letjelicama sa elisama i ranim letjelicama na mlazni pogon imaju i manjkavosti, realno gledano nisu mogle biti korištene za korisne vojne svrhe osim za transport i izviđanje. Snažne EM pogone bilo je teško kontrolisati i još teže postići let čije karakteristike odgovaraju visokim perfomansama letjelica kao što su borbene letjelice Me BF 109 ili Fw 190. Bilo je malo prostora za ugrađivanje sredstava za napad ili odbranu u ovim dizajnima osim za nekoliko ekspreimentalnih lakih MG i MK topova koji su se pokazali kao nepraktični u letu kao i prilično veliki eksperimentalni Donar (Grom) Kraftsrahlkanone (Jaki Mlazni Top).

Ovi topovi su destabilizirali diskove do mjere te da su ih morali na kraju skinuti. Tijela u obliku diska sama po sebi nisu pogodna za ugradnju ovih dodataka kako interno tako ni eksterno (bez bombi, nenavodećih raketa ili projektila) a mogli su samo da postignu okrete od 22.5, 45 i 90 stepeni.

Uprkos svemu, SS je bio vođen agresivnim pristupom i krađom, prinudna saradnja i snažan razvoj ovih tipova uređaja zbog porasta bombardiranja od strane savezničkih sila na aerodrome što je otežalo uzlijetanje konvencionalnih letjelica. VTOL je nudio moguće riješenje problema. Ukoliko SS razvije proizvodnju mašina koje u budućnosti mogu biti naoružane (sa topovima, projektilima ili čak elektrostatičkim oružjem) onda bi Njemačka mogla da pobijedi u ratovanju u zraku.

Da bi se sktratilo vrijeme pronalaska riješenja VTOL, SS je opljačkao oba patent zavoda i Njemački Evropski zavod za patente u okupiranoj Evropi. Takođe svi oni sa aeronautičkim vještinama koji su mogli doprinijeti SS-om trudu ili su bili uhićeni ili natjerani da sudjeluju u njihovim programima uključujući među njima i Viktora Schaubergera iz Austrije i Henrija Coanda iz Rumunije. SS je takođe koristio svoje logore da ubrza i da podpomogne izgradnju velikih podzemnih postrojenja za ove diskove kao i za proizvodnju potrebnih dijelova za ove mašine.

Iako je SS zatražio dodatnu snagu iz logora od Ministra za Naoružanje Alberta Speera, ni samom Speeru nije bilo rečeno za šta će se koristiti logoraši; uistinu, Speer je namjerno izostavljen iz cijelog SS-ovog programa za proizvodnju diskova iz sigurnosnih razloga, obzirom da je SS bio država-unutar-države sa svojom vlastitom proizvodnom linijom, ratni resursi, naučnici i tehničari, robovi, kao i tajne baze Trećeg Rajha gdje su ovi diskovi bili testirani i spremljeni su bili izostavljeni.

Od onih koji su bili držani, Viktor Schauberger je postao vođa od najvećeg značaja zbog jako nekonvencionalnog korištenja tehnologije tečnog vrtloga koji je bio usavršen dok je bio u zarobljeništvu u Mauthausenu. Prvobitno dizajniran za čudnu podmornicu, čudni diskoidni Repulsin motori su prilagođeni za upotrebu i na letjelicama. Heinkel je prvi dobio rezultate ovih prvobitnih ranih diskoidnih testova ali nije obraćao pažnju na njih. Godinu nakon što je motor Repulsin modela A proučen jedan od Heinkelovih inžinjera koji se zvao Rudolf Schriever je predložio njegov vlastiti „Flugkreisel“ (žiro-let) koji je koristio konevncionalne mlazne motore umjesto Repulsin diskoidnog motora. Njegov dizajn je uzet od njega i predan timu naučnika koji su dalje proučavali konstrukciju velikih letećih prototipova. Tim se sastojao od Dr. Richarda Miethea, Klaus Habermohla i Italijana – Dr. Guiseppe Belluzoa, koji je sam napravio dizajn za mlaznu okruglu leteću bombu – nazvanu Turboproietti.

Tokom rata, osobito u kasnijem dijelu, Njemački U-brodovi su često putovali za Južni Atlantik, Južnu Ameriku i Antarktik. Nijemci su takođe postavili i plutajuće meterološke plutače u vodama Antarktika kao i vremenske stanice na otocima između Antarktika i krajnje granice Južne Amerike. SS RuSHA (Rasse und SeidlungsHauptAmt-Race i sjedište naselja) počinju 1942. godine da uzimaju žene Arijevskog porijekla (Volksdeutsch) iz Ukraine isključivo u svrhu prebacivanja u Bazu 211. 10 000 žena između dobi od 17-24 godine, plave i dobrih proporcija, su regrutovane za projekat zajedno sa 2,500 Waffen SS vojnika koji su služili u Rusiji. Cilj je bilo kreiranje kolonije u bazi 211 pogodne za stanovanje i nastavak razvoja Thule-Vril tehnologija. Vjerovalo se da su oba društva i Thule i Vril evakuirala svu tu tehnologiju u bazu 211 pri kraju rata pod vodstvom generala SS-a Kammlera, koji je bio zadužen za Njemačke najtajnije programe naoružanja. U-brodovi koji su se predali poslije rata u Argentini su bili kako se vjerovalo dio konvoja koji je teret i visoko rangirane SS-ovce prebacio u bazu 211. Oba broda su bila prazna prilikom predaje a posada je odbila da prizna šta su i gdje prevozili.

Vril 1 „Jager (Lovac)“ – 1941

Vril-ov moto „Svo dobro ne dolazi isključivo sa neba“ daje kratak uvid u cijelu historiju Vril društva od začetka do poslednjih dana drugog svjetskog rata kada ova okultna grupa jednostavno nestaje sa lica Zemlje.

Ime Vril je skraćenica od „VRI-IL“ što znači „Kao bog“. Službeno Vril je bio „Njemačko društvo za Metafiziku“ koje se spojilo sa Thule Gesellschaft društvom i tajnim DHvSS (Ljudi Crnog Kamena) 1919. godine.

strogopovjerljivo.com-haunebuSvaka okultna grupa je imala svoja vjerovanja i ubjeđenja. DHvSS (1912) se klanjao Njemačkoj božici planine Isias i Schwarzu (crni kamen). Thule Gesellschaft (1917) su vjerovali u teoriju „hollow earth“ iz koje su izveli ime Ultima Thule, drevna prijestonica Hyperborea koja se nalazila na vrhu svijeta. Vril se klanjao Crnom Suncu (nevidljivo unutrašnje svijetlo Božije glave) koje je navodno omogućavalo ili generiralo nevjerovatnu moć i komuniciralo sa Arijevskim vanzemaljcima kroz vidovito kanalisanje.

Ali za razliku od ostale dvije grupe, unutrašnji krug Vril Gesellschafta su činile žene koje su se takođe borile protiv njihovog vremena i kulture. Bile su vidoviti mediji sa stilom kose u obliku konjskog repa. Vjerovale su da njihova duga kosa djeluje kao kosmička antena i prima signale izvanzemaljaca iza beskraja. Ovdje zapravo počinje priča o Vril disku.

Uprkos njihovm nepovjerenju muškarcima, žene Vrila su se pridružile Thule Gesellschaftu i DhvSSu da bi uspjeli napraviti među-dimenzioni kanalisani leteći disk poznat kao JenseitsFlugMaschine (JFM). 1922. čudna mašina u obliku diska je napravljena u Minhenu i testirana dvije godine. Nije poznato da li je bilo uspjeha sa kanalisanim letom ali W.O. Schumann sa Tehničkog Univerziteta u Minhenu izmišlja levitator (lebdi) zahvaljujući kanalisanim podacima Marie Orsić i Sigrune. Već 1924. godine JFM projekat biva poništen ali se nastavlja rad na usavršavanju levitatora koji je bio poznat pod imenom Schumann SM-Levitator.

Sa nacističkom partijom na čelu 1933. godine (koje je bilo sačinjeno od članova Thule društva) okultne vođe sada dobijaju podršku za razvoj letećih diskova. Thule i Vril su započeli sa RFZ (RundFlugZeug, ili Obla Letjelica) serijom od 1934-1941. godine.

Kako je rat započeo 1939. godine RFZ 5 postaje Haunebu I, a već 1941. godine RFZ 7 postaje Vril 1 Jager( Lovac). Razlog za promjenu se desio zbog Thule-ovog revolucionarnog motora (Triebwerk) koji je koristio rotirajuća elektro-magnetno-gravitaciona polja da bi poništio gravitaciju. Vril je već 1941. godine takođe usavršio SM-Levitator, i obje serije počinju sa proizvodnjom ali sa malo različitim krajnjim ciljem.

Thule je želio da proizvede i borbenu letjelicu i funkcionalnu Svemirsku letjelicu (Raumschiff). Vril s druge strane je samo želio da proizvede Svemirsku letjelicu da dođu do Aldebarena u Sasviježđu Bika, 68 svjetlosnih godina udaljenom od Zemlje.

Kako Hitler zabranjuje tajna društva u Njemačkoj od 1941. godine , Thule i Vril se svrstavaju kao Tehnički ogranak SS-a, Jedinica E-IV (Entwicklungsstelle 4) čiji je cilj bio razvoj alternativnih izvora energije. Ova jedinica je već pomogla RFZ seriju ali sada i službeno. Thule i Vril više ne postoje. Vril je tajno postao poznat kao „lanac“. Članovi Vrila su nosili Dvostruki pečat diska koji je predstavljao medije Mariu Orsić i Sigrunu.

Prvi čisto Vrilov disk – Vril 1 Jager (Lovac) napravljen je 1941. godine a prvi puta je letio 1942. godine. Bio je 11.5 metara širine, imao je jednog pilota, a mogao je dosegnuti brzinu od 2,900 km/h – 12,000 km/h. Letio je sa metalnom kupolom prvo ali nakon nekog vremena snažna i pojačana staklena kupola mijenja metalnu i sada je moguće da sjede dva člana posade. Vrijeme leta je bilo oko 5.5 sati. Planirano je bilo da se ova letjelica naoruža sa dva MK-108 topa plus 2 MG-17 puško-mitraljeza. 17 ovih letjelica je napravljeno i testirano između 1942-44. godine sa 84 testna leta.

Vril 2 Zerstorer (Destroyer) bila je visoko napredna u obliku diska letjelica koja je bila prekomplikovana za to vremensko razdoblje. Imajući to u vidu kontrukcija je bila odložena za 1945/56. godinu, tako da konstrukcija nije ni započela. Vril 3 i 4 su fotografisani ali nije pronađen ni jedan podatak o njima. Vril 5 i 6 takođe se nigdje ne navode i moguće je da su ostali samo kao projekti. Vril 7 i 8, su međutim konstruisani.

Vril 7 Geist (Duh) bio je širok 45 metara i imao je 14 članova posade. Izgrađen je 1944. godine i testiran u Arado-Brandenburgu koristeći Vrilov vlastiti Triebwerk.

Vrilov medij Sigruna je često obilazila pogone i nadgledala izgradnju kao i testiranje. 1944. godine Aradovi inžinjeri su joj iznijeli zahtjev. Željeli su da znaju da li se Vril Triebwerk može prilagoditi jednom od njihovih projekata, Arado E.555 strateškom bombarderu. Oštro im je bilo rečeno, „NE“ i vratili su se svom dizajnu koji je rezultirao u jedanaest različitih verzija bombadera.

Sigrune je zapravo bila uvrijeđena jer je svrha Vril diskova bila namjenjena svemirskom letu. Konvencionalni avioni ne bi mogli podnijeti nastalu toplotu zbog otpora i brzine proizvedene ovim mašinama, čiji je trup bio napravljen od specijalnog metala koji se zvao Viktalen. Vril I je imao samo jedan trup od ovog tipa, Vril 7 takođe. Veliki Haenebu III je imao čak tri.

Usljed SS-ovog nadgledanja svih aspekata razvoja diskova, svaki model je morao da ima bar teorijski određeno naoružanje. Vril 7 Geist je imao četiri MK-108 topa.

Vril 8 Odin je bio poslednji službeni Vril disk koji je testiran 1945. godine, usljed kolapsa. Ovaj disk je imao automatski Oberon mitraljez postavljen na vrhu kontrolnog tornja.

Vril Gesellschaft je započeo sa evakuacijom u bazu 211 u NeuScwabenland na Antarktiku u Martu 1945. godine, pa kako se čini Vril 8 Odin je bio poslednji Vril disk koji je zapravo testiran. Međutim, nekoliko sedmica nakon predaje Njemačke i Haunebu i Vril letjelice su bile viđene na nebu iznad Njemačke. Iako Vril 9 Abjager (univerzalni lovac) je bio prikazan samo kao dizajn na papiru, letjelica identična njemu je fotografisana poslije rata.

Vrilov konačni plan je bila konstrukcija cilindričnog svemirskog broda dužine 139 metara, poznat pod imenom kao Andromeda-Gerat pod nadzorom SS E-IV jedinice. Rad na ovoj „letećoj-cigari“ je trebao da započne 1945. godine u velikom, zaštićenom hangaru veličine cepelina. Jednom kad se završi trebao bi da može da sadrži jedan veliki Haunebu IV i dvije male Vril 2 letjelice, koji će omogućiti put do Aldebarena, konačni cilj Vril Gesellschafta.

Iako se doima da ovi misteriozni strojevi dolaze iz naučne fantastike, zanimljivo je znati činjenicu da kada je Njemačka okupirana i kada su vojni obavještajni timovi završili sa dokumentacijom i dokazima poražene nacije, dokumentacija Vril Gesellschafta biva uništena od strane savezničkih trupa. Ukoliko okultno društvo i letjelice nisu nikada postojale i ako nisu predstavljale prijetnju savezničkim trupama zašto je svaki trag silom odnijet od strane pobjednika.

„Svo dobro ne dolazi isključivo sa neba“ . Za Vril je došlo „iz beskraja ... 68 svjetlosnih godina daleko od Zemlje“ i upravo ova opsesija je dovela do okultnog Njemačkog programa. Mi se samo možemo zamisliti da li je bar jedna letjelica uspjela stići do konačnog odredišta?

Kratak pregled razvoja letjelica koje su trebale biti proizvedene u seriji:

strogopovjerljivo.com-cetinbal-haunebudesignPrvi projekat je bio vođen od strane Prof. Dr. mg. W.O. Schumana sa Minhenskog Tehničkog Univerziteta. Pod njegovim vodstvom napravljeno je sedamnest letećih mašina čiji je prečnik bio 11,5 metara. Takozvani VRIL-1-Jager, koji je napravio 84 testna leta. Barem jedna letjelica Vril-1 i jedna Vril-7 velikog kapaciteta kako izgleda su poletjele iz Bradenburga za Aldebaran sa nekim Vril naučnicima i Vril članovima lože, nakon što je područje na kojem se izvodio test raznijeto.

Drugi projekat je vodila SS-W razvojna grupa. Do 1945. godine imali su tri različite letjelice različitih veličina u obliku zvona:

Haunebu I, čiji je promjer bio 25 metara, napravljene su dvije letjelice sa 52 testna leta (brzina od 4,800 km/h)

Haunebu II, čiji je promjer bio 32 metra, napravljeno je sedam letjelica sa ukupno 106 testnih letova (brzina od 6,000 km/h). Haunebu II je bio namjenjen serijskoj proizvodnji. Na tenderima učestvuju „Dornier“ i „Junkers“ kompanije za proizvodnju aviona, a krajem Marta 1945. godine odluka je donešena i tender je dodijeljen „Dornieru“. Službeno ime koje je dodijeljeno ovoj letjelici je bilo DO-STRA (Dornier STRAtospheric craft)

Haunebu III, čiji je promjer bio 71 metar, napravljena je samo jedna mašina koja je imala barem 19 testni letova (brzina od 7,000 km/h).

Mašina ANDROMEDA je postojala na papiru, bila je duga 139 metara i imala je hangar u sebi za jedan Haunebu II, te dvije Vril I i dvije Vril II letjelice.

strogopovjerljivo.com-andromeda-vrilPostoje dokumenti koji pokazuju da je Vril 7 letjelica velikog kapaciteta bila započeta kao tajni projekat, po kojem je još uvijek bila zemaljska letjelica, te izvršavala misije i testirana do kraja 1944. godine:/strong>

1. Slijetanje u Mondsee u Sazkammergut u Austriji, sa željom da se testira otpor pritiska na trup letjelice.

2. Najvjerovatnije u Martu i Aprilu 1945. godine Vril 7 je bio pozicioniran u „Alpenfestung“ (Utvrda Alpa) iz sigurnosnih i strateških razloga, odakle je letjela za Španiju da bi prebacili važne ličnosti koje su onda mogle da sigurno prebjegnu za Južnu Ameriku i „NewSchwabenland“ tajnu Njemačku bazu uspostavljenu u drugom svjetskom ratu.

3. Odmah nakon ovoga Vril 7 kako se tvrdi je započeo letove za Japan a za koje i o kojima se malo zna.

Vril 1 iz Sept 44.

Prečnik 11,5 m

Pogon: Schumanov levitator (antigravitaciona oprema)

Steuerung/upravljanje: mag-feld-impulser

Brzina: 2900-12000 km/h

Let: 5.5 h u zraku

-------------------------------------------

Haunebu 1 iz decembra 44.

Prečnik: 25 m

Pogon: Thule tachyomator 7b (antigravitaciona oprema)

Steuerung/upravljanje: mag-feld-impulser

Brzina: 4800-17000km/h

Let: 18 h u zraku

8 članova posade

-----------------------------------

Haunebu II iz 43-44.

Prečnik: 26,3 m

Pogon: Thule tachyomator 7b (antigravitaciona oprema)

Steuerung/upravljanje: mag-feld-impulser

Brzina: 6000-21000km/h

Let: 55 h u zraku

9 članova posade

---------------------------------------

Haunebu III negdje iz 45. godine

Prečnik: 71 m

Pogon:Thule tachyomator 7b i Schumanov levitator (antigravitaciona oprema)

Steuerung/upravljanje: mag-feld-impulser

Brzina: 7000-40000km/h

Let: 8 sedmica u zraku

32 člana posade

--------------------------------

strogopovjerljivo.com-haunebu2aŠta se dogodilo sa ovim letjelicama poslije rata?

Nije isključeno da se nekoliko Haunebu II letjelica i napravilo. Nekoliko fotografija nakon drugog svjetskog rata koje su slikane pokazuju da letjelice dijele iste karakteristike kao i letjelice koje su Nijemci konstruisali na papiru.

Neki tvrde da su neke letjelice potopljene u Austrijskom Mondsee-iju, neki opet tvrde da su prebačene za Južnu Ameriku u dijelovima. U svakom slučaju ukoliko letjelice nisu dospjele do Južne Amerike, planovi koji su omogućavali da se naprave nove letjelice i da odlete tamo, velikim dijelom su korištene 1983. godine u „Projektu Feniks“, nastavak projekta „Filadelfija eksperiment“ iz 1943. godine. U ovom projektu se radilo o teleportaciji, materijalizaciji i putovanju kroz vrijeme, kojeg je Mornarica SAD-a izvela više nego uspješno. O ovoj temi postoji dovoljno materijala za jednu knjigu, ali neuklapa se baš najbolje u ovu temu.

1938. godine kreće Njemačka ekspedicija na Antarktik bila je sačinjena i od nosača aviona. Schwabenland (Swabia“. 600,000 k2 područja bez leda sa jezerima i planinama su bili proglašeni kao Njemački teritorij, danas poznat kao „NeuSchawenland“ (Nova Švabia). Cijele flote podmornica serije 21 i 23 su upučene prema Neuschwabenland.

Danas se još uvijek negdje oko 100 Njemačkih podmornica smatra ne pronađenim, neke su posjedovale „Water snorkel“, uređaj koji im omogućava da ostanu potpopljene nekoliko sedmica, i predpostavlja se da su pobjegle za Neuscwabenland sa razmontiranim letećim diskovima ili bar planovima za konstrukciju. Još jednom predpostavlja se da kako su probni letni testovi bili uspješni, takozvani leteći tanjiri su letjeli prema tamo direktno na kraju rata.

Možda neki misle da ove pretpostavke se čine malo nestvarne, ali postoje više nego jaki indikatori da se upravo sve dogodilo kako je ovdje i navedeno. (Primjera radi video-produkcija NLO-TAJNE TREĆEG RAJHA – koji tako jasno pokazuje ovu priču, te zašto amerikanci nakon drugog svjetskog rata pokušaju da zaštite ove informacije zbog njihove vlastite moći i da spriječe da ove informacije odu u javnost – ovo bi moglo upropastiti njihovu kontrolu svijeta kroz novac i energiju).

strogopovjerljivo.com-diskoidTakođe, postavlja se i pitanje zašto je 1947. godine Admiral E. Byrd poveo invaziju na Antarktik, zašto je imao 4,000 vojnika, nosač aviona krcat avionima i fukncionalni sistem za podršku na svom raspolaganju ako je to samo bila ekspedicija? Dato mu je 8 mjeseci za vježbu, ali su morali da napuste misiju nakon samo 8 sedmica sa visokim gubicima aviona za koje ni dan danas nema priznanja kako su izgubljeni. Šta se desilo?

Poslije je Admiral Byrd se obratio novinarima: „Bolna stvarnost da u slučaju ponovnog rata jedan može očekivati napade letjelicama koje mogu letjeti sa jednog pola Zemlje na drugi pol.“ Poslije je dodao i da se susreo sa naprednom civilizacijom koja je koristila naprednu tehnologiju zajedno sa SS-om.

Norbert-Jurgen Ratthofer je pisao o lokacijama Haunebu razvoja u svojoj knjizi „Zeitmaschinen“. Time Machines: „Haunebu I, II i III svemirske žiro letjelice i Vril I svemirski leteći disk koji su nestali nakon Maja 1945. godine ... Zanimljivo je i tvrdnja da je nakon devetnaestog probnog leta, Njemački Haunebu III poletio 21. Aprila 1945. godine iz Neuschwabenland, velikog, Njemačkog teritorija na istočnom Antartaktiku, u ekspediciju na Mars, za šta se malo zna.

Godinu kasnije, 1946. godine, mnoga viđenja koja su se desila u Skandinaviji, ovih sjajnih objekata nepoznatog i definitivno vještačkog porijekla je izazvala veliki nemir u savezničkim trupama kako na istoku tako i na zapadu. Ponovo, godinu poslije, 1947. godine i kroz pedesete, veliki broj sjajnih i nepoznatih letećih objekata, kojima su bez imalo sumnje upravljala inteligentna bića, obično ogkruglog, diskoidnog ili u obliku zvona oblika, ponekada i u obliku cigare, koji se recimo pojavio iznad Sjeverne Amerike.

Neki tekstovi govore da ovi objekti nisu ni slični Njemačkim. Ja mislim da nema velike razlike. Veliki broj fotografija dokazuje da naročito Haunebu II verzija je bila često viđana poslije 1945. godine. Ukoliko i približno ste imali priliku da istražujete NLOe, kao što sam ja ovih poslednjih 10 godina. Vidjeli bi da u velikom broju slučajeva gdje su spomenuti lični kontakti sa ljudimaiz takozvanih NLOa, bila bića Arijevskog tipa. Plava i sa plavim očima i da su ili govorili tečno Njemački ili drugi jezik sa Njemačkim naglaskom (kao referencu spomenut ću slučajeve Adamski 1952. godine, Cedric Allingham slučaj iz 1954. godine i slučaj Howarda Mengera iz 1956. godine).

Navodi se i to da na slikama koje je slikao noćni čuvar u Zapadnoj Njemačkoj sedamdesetih godina, nakon slijetanja i uzlijetanja letećeg diska, leteći disk je imao oboje i viteški križ i swastiku na svom trupu.

strogopovjerljivo.com-vril3Letjelice spomenute su vrlo dobro dokumentovane na fotografijama i filmovima. Postoji 60-o minutni dokumentarac pod nazivom NLO – Tajne Trećeg Rajha "UFO - Secrets of the Third Reich". Amerikanac Vladimir Terziski je govorio tri sata u Septembru 1991. godine na NLO konferenciji u Fenkisu, Arizona, gdje je pokazao slajdove sa Njemačkim tanjirima, planovima proizvodnje kao i podzemnim Njemačkim bazama. Takođe zanimljive su i knjige Italijanskog komandanta vazduhoplovstva Renata Vesca kao i knjiga "Die deutschen Waffen und Geheimwaffen des Zweiten Weltkrieges und ihre Weiterentwicklung" (Njemačke snage i tajno oružje drugog svjetskog rata i njihov razvoj), J.F. Lehmann Verlag, Minhen 1971. godine.

Je li Vam sad jasnije zašto se tema NLOa tretira kao glupost od strane medija, naročito u Njemačkoj? Nakon ovog postaje nam jasno da su mediji u svijetu kontrolirani od strane Iluminata preko Anglo-Američkih zionista, da bi odvratili građane Njemačke od detaljnijije istragu.

Međutim nastaje pitanje odakle su Thule i Vril tajna društva dobijala njihovo znanje za konstrukciju ovih letećih mašina? Takođe i njihovo poznavanje tehnologije gena u kojoj su Nijemci bili takođe daleko ispred ostalih zemalja?

Prema Herber G. Dorseyu koji je vršio istrage, osim planova za izgradnju ovih letjelica, Vril Gesselchaft društvo je primilo telepatskim putem i poruke od vanzemaljaca, van-zemaljski brod koji se srušio Crnoj Šumi (Black Forest) 1936. godine i čiji neoštećeni pogon se pokazao kao velika pomoć Nijemcima. Ali ne postoji ni jedan jedini dokaz o ovom slučaju, kao ni živi svjedok.

Ali postoje u Americi, u velikom broju. U isto vrijeme i amerikanci su zabilježili veliki broj padova koji se nisu mogli sakriti u potpunosti.

strogopovjerljivo.com-nacisticki-leteci-tanjirNazad na politički arenu. Osim što je I.G. Farben podržavao Hitlera, njihov partner, „Standard Oil“ (Rockefeller) raspiruje vatru protiv Nacista. „Ford Motor Company“ dok je u isto vrijeme pomogao izgradnju Američkih snaga u isto vrijeme je i proizvodio vojna vozila za Njemčku i Naciste.

Kakav god rezultat rata da bio, ove multinacionalne kompanije su već zaradile svoj dio. Mnogi slični primjeri su bili viđani i u drugom svjetskom ratu.

Zašto ništa od ovoga ne postoji u školskim knjigama i enciklopedijama? Posebno u Njemačkoj gdje se sloboda govora i štampe slavi i gdje se uči istina?

Jedan od razloga leži i u činjenici da je fondacija reckeffeler potrošila 139,000 $ 1946. godine da prikaže zvaničnu historiju drugog svjetskog rata tako da prikrije cijelu istinu bankarstva i nacističkog režima, kao i okultnu i mističnu pozadinu nacizma. Jedan od glavnih sponzora bila je Rockeffelerova lična kompanija „Standard Oil Corp.“.

strogopovjerljivo.com-vril2Dobar dio fotografskog materijala dokazuje da su leteći tanjiri često viđani od 1945. godine.

Za čitaće: „Ultima Thule“ je naime bila prijestolnica prvog kontinenta kojeg su naselili Arijevci. I Skandinavci imaju priču o „Ultima Thule“, prelijepoj zemlji na dalekom Sjeveru, gdje Sunce nikad ne zalazi i gdje preci arijevske rase prebivaju. Hyperborea je bila u Sjevernom Moru a potopljena je u ledenom dobu. Prema navodima Thule-ovi tekstova, bili su tehnološki vrlo napredni i letjeli su u „Vril-ya“, letećim mašinama koje danas nazivamo NLOi. Ovi diskovi su bili sposobni da levitiraju, da postižu ekstremne brzine i da manevrišu kao ni jedna letjelica ni dan danas. Koriste suprotno-rotirajuća magnetna polja koja se koriste kao Vril snaga, energetski potencijal ili gorivo (Vril = eter, kozmička sila, Orgon ..., ali isto tako i akademsko „vri-IL“ = kao bažansko), Npr, uzimaju energiju iz magnetnog polja Zemlje (slobodna energija) tako da se priča nastavlja ... ili ne ?!